luda jedino pesnik
Iz bistrog zraka
kada utješna rosa
na zemlju već pada,
nevidljivo i nečujno,
- laku obuću jer nosi
ta rosa, tješiteljska, poput blagih utjeha-
sjećaš li se onda, sjećaš, plameno srce,
kako si negda žedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si žedjalo, umorno i sprženo,
dok su po žutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drveće,
jarki zraci, zaslepljujući, zlokobni.
- Ti ženik istine? - rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zverka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara učeno i hotice,
pohlepna plijena, Jedino
maskirana različno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je - ženik istine?...
Luda jedino! Pjesnik!
Samo šareno pričalo,
pod maskama lude o svemu i svačemu,
lepršajući po varljivim parovima riječi,
po dugama-varkama
izmedju lažnih nebesa,
sunjajući se i švrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je - ženik istine?...
Ne miran, ukočen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smješten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dušman takvih kipova vrline,
divljini, zavičaju, bliži nego hramovima,
pun mačje obijesti
kroz svaki prozor iskačući
hop! u svakakvi udes;
svaku prašumu nanjušivši
da bi u prašumama
medju šarolikum zvijerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i šaren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvožedno,
loveci plijen, krišom, trčao obmanjujući...
Ili orlu sličan koji dugo
dugo nepomično u bezdane gleda,
u svoje bezdane...
- Oh, kako se oni sunovraćuju tu,
naniže, sve dublje,
u sve dublje dubine obrušavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih željan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dušama jagnjećim,
srdit i jarostan prema svemu
što izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjećeg mlijeka...
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove čeznje, takve su
tvoje čeznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesniče!...
Ti koji si čovjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u čovjeku,
kao i ovce u čovjeku
i smijati se raztržući -
to je, to je tvoja blazenost,
blaženost orla i pantera,
blaženost pjesnika i lude!...
U bistrom zraku
kada se srp mjesečev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan već prikrada -
i, dušmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreže ruža,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noći:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih čeznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svjetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i žedan nje
- sjećaš li se još, sjećaš, plameno srce,
kako si nekad žedno bilo? -
Baš ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i niŠta drugo!
PJESNIK jedino!
oje.
